Ljubav jača od smrti: Enver i Frida, tragična priča koja i danas odzvanja Balkanom
O ljubavi Envera Šiljka iz Gradiške i Fride Laufer, Jevrejke iz Tuzle, govori se već desetljećima. Njihova sudbina s početka Drugog svjetskog rata nadahnula je mnoge – i postala simbol vjernosti, hrabrosti i ljubavi koja ne poznaje granice.
Enver i Frida ostali su vjerni svojim idealima do posljednjeg daha, iako su zbog njih platili najvišu cijenu – izgubili su živote u mladosti. Njihova priča zauvijek je ostala zapisana kroz stihove koji su preživjeli rat i vrijeme.
Dok je bio zatvoren u tuzlanskoj tamnici, Enver je napisao pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“ – posvetu svojoj voljenoj Fridi. Znajući da mu se bliži kraj, uspio joj je krišom dostaviti cedulju sa stihovima koji su kasnije postali simbol njihove ljubavi.
Frida je pjesmu proslijedila dalje, a samo nekoliko mjeseci kasnije stradala je u logoru Jasenovac, u ljeto 1942. godine. Enverov rukopis i njihova priča preživjeli su rat, postajući svjedočanstvo o ljubavi koja je nadživjela smrt.
Njihove riječi i danas se prenose s koljena na koljeno – kao podsjetnik na to da ni mržnja ni rat ne mogu uništiti ono što je iskreno i duboko.
Halid Bešlić oživio priču kroz pjesmu i film
Halid Bešlić je pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“ otpjevao na iznimno emotivan način, dajući joj novu dimenziju kroz interpretaciju koja i danas izaziva suze i budi duboke emocije kod slušatelja.
Na temelju ove tragične ljubavne priče nastao je i roman „Slana zemlja“ autora Jasmina Imamovića, koji dodatno produbljuje priču o Enveru i Fridi – dvoje ljudi koji su voljeli u vrijeme kada je ljubav bila najopasniji čin hrabrosti.
Detalji o njihovoj vezi i povijesnim okolnostima i dalje se mogu pronaći na brojnim platformama, među njima i na Facebook stranici „Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet“, gdje se njihova priča redovito spominje s posebnim poštovanjem.
Enver Šiljak – život borca i idealista
Enver Šiljak rođen je 15. kolovoza 1919. godine u Bosanskoj Gradišci. Potjecao je iz siromašne obitelji – otac Salih bio je kafanski glazbenik s neredovnim prihodima, pa je Enver od malih nogu naučio sam brinuti o sebi.
Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju je pohađao u Banjoj Luci. Još kao srednjoškolac uključio se u revolucionarni omladinski pokret, zbog čega je isključen iz škole i nastavio školovanje u Osijeku. Kao iznimno nadaren učenik, zarađivao je davanjem instrukcija drugima.
Po uzoru na Klub akademičara iz Banje Luke, i studenti iz Bosanske Gradiške osnovali su zajednički klub radničke i studentske omladine pod utjecajem Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).
Enver je bio aktivan i u Radničkom sportskom klubu „Sava“ u Tuzli, gdje je igrao nogomet na poziciji centarfora. Uz sport, sve više se angažirao u političkom radu među mladima te je 1940. godine postao član KPJ.
Zbog teške materijalne situacije nije mogao upisati fakultet, pa se 1938. godine preselio u Tuzlu, gdje je radio kao službenik u rudniku „Kreka“. Tamo je postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a kasnije i sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a u Tuzli.
U veljači 1941. godine uhićen je, a nakon petnaest dana provedenih u zatvoru protjeran je u rodno mjesto. Ubrzo se vratio u Tuzlu, gdje je živio ilegalno do kraja lipnja iste godine. Nakon okupacije Jugoslavije, izabran je za člana Oblasnog vojnog rukovodstva i posvetio se pripremama za oružani ustanak.
Osuđen na smrt, ali ne i na šutnju
U rujnu 1941. godine Enver Šiljak je izveden pred prijeki sud. Tijekom sprovođenja kroz Tuzlu, u otvorenom automobilu, ustao je i počeo pjevati “Internacionalu”, pozivajući narod na otpor i slobodu. Njegova hrabrost prkosila je smrti i ostala zapamćena u sjećanju sugrađana.
Prijeki sud ga je, zajedno s Rudolfom Vikićem i Memom Suljetovićem, 5. rujna 1941. osudio na smrt i istoga dana strijeljao.
Kada mu je ponuđeno da zatraži pomilovanje, Enver je odbio s riječima:
“Znam kakav je ovo sud. Ne priznajem ga. Priznajem samo sud Komunističke partije i spreman sam odgovarati jedino njoj. Ovaj sud služi okupatoru i domaćim izdajnicima.”
Do posljednjeg trenutka ostao je dostojanstven. Dok su ga ustaše vodile na strijeljanje, pjevao je Fridi pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“, onu istu koju joj je napisao u zatvoru.
Pred strijeljanje je skinuo svoju bluzu i dao je kočijašu koji je čekao da odveze njegovo tijelo. I kada su ga pogodili, nije pao – ranjen, stajao je uspravno, držeći se za krvave grudi i vičući:
“Što vam drhte ruke, fašistički psi? Pucajte! Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju – nikada!”
Njegov prkos i smirenost pred smrću odjeknuli su cijelim tuzlanskim krajem. Brojni mladi ljudi, nadahnuti njegovim primjerom, pridružili su se partizanskom pokretu.
Tragična sudbina Fride Laufer
Njegova voljena Frida Laufer, Jevrejka iz Tuzle, uhićena je krajem kolovoza 1941. godine. Ustaše su je prebacivale iz logora u logor – najprije u Gospić, zatim u Loborgrad kod Zagreba, a potom u Aušvic.
Prema nekim svjedočanstvima, završila je u Jasenovcu, gdje je i ubijena.
Prema riječima Hikmeta Hadžialagića, profesora iz Gradiške i Enverova rođaka, Frida je prije smrti iz logora uspjela poslati dvije dopisnice svojoj sestri.
“U posljednjoj, 9. svibnja 1942. godine, pitala je zna li nešto o Enveru. Nije bila sigurna da je ubijen”, ispričala je Sarajka Frida Laufer, koja danas s ponosom nosi ime svoje tetke.
U logoru je rodila njihovo dijete – sina Envera, nekoliko mjeseci prije nego što je izgubila život. Njihova ljubav, začeta u najtežim vremenima, završila je tragično, ali je ostavila neizbrisiv trag.
Most ljubavi koji spaja sjećanja
U spomen na njihovu hrabrost i vječnu ljubav, most u Tuzli, svečano otvoren 2. listopada 2010. godine, nosi ime
„Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“ – iako ga mnogi jednostavno zovu Most ljubavi.
Njihova priča, pretočena u pjesmu, roman i usmena svjedočanstva, i danas podsjeća da ljubav može biti jača od straha, mržnje i smrti.