Obnova povjerenja i reafirmacija sekularnih i antifašističkih vrijednosti
Politički pritisci, istorijski revizionizam i rastući uticaj crkvenih struktura ne predstavljaju samo trenutne političke fenomene, već odražavaju dublju krizu u društvu. Crna Gora je kroz vijekove opstajala zahvaljujući sposobnosti da ujedini različite identitete i da dosljedno bira put slobode i nezavisnosti.
Danas je, možda više nego ikada, nužno obnoviti povjerenje građana u državne institucije, zaštititi sekularni karakter društva i ponovo istaknuti antifašizam kao temeljnu vrijednost crnogorskog identiteta i državnosti.
Promjena vlasti 2020. godine označila je duboku transformaciju političkog diskursa u Crnoj Gori. Građanski koncept, zasnovan na ideji multietničkog suživota, otvorenosti i evropskih integracija, postepeno je zamijenjen etno-konfesionalnim narativom. Nova politička paradigma sve češće se oslanja na vjersku i nacionalnu pripadnost, uz dominantnu poruku o „oslobađanju od bivšeg režima“. U takvom okruženju, Demokratska partija socijalista (DPS), koja je decenijama predstavljala stub državotvornosti i nezavisnosti, postaje meta intenzivne demonizacije – ne samo kao politički subjekt, već i kao simbol jedne vrijednosne orijentacije.
Politički progon u savremenom kontekstu dobija i snažnu socijalno–psihološku dimenziju. U brojnim državnim institucijama, naročito u bezbjednosnim, obrazovnim i kulturnim sektorima, sprovedene su sistematske smjene kadrova. Mnogi zaposleni izgubili su radna mjesta ne zbog nedostatka kompetencija, već zbog političke ili nacionalne identifikacije koja se smatrala „nepoželjnom“. Takva praksa potisnula je kriterijume stručnosti i profesionalizma, a među zaposlenima stvorila atmosferu nesigurnosti i podjela.
Demokratska partija socijalista, kao najdugovječnija vladajuća partija u postsocijalističkoj Evropi, danas prolazi kroz najteži period u svojoj istoriji. Iako su izbori 2020. formalno označili kraj njene vlasti, politička borba nije prestala – ona je poprimila novi oblik. Trenutni pokušaji potpunog delegitimizovanja DPS-a predstavljaju nastavak šireg procesa redefinisanja političkog identiteta Crne Gore.
Nakon promjene vlasti 2020. godine, politički diskurs u Crnoj Gori doživio je temeljnu promjenu – od građanskog modela, koji je promovisao multietnički sklad, otvorenost i evropske vrijednosti, ka etno–konfesionalnom obrascu. Umjesto politike dijaloga i zajedništva, sve izraženija postaje retorika koja se oslanja na religijsku pripadnost i narativ o „oslobađanju od bivšeg režima“. U tom kontekstu, Demokratska partija socijalista (DPS), koja je decenijama simbolizovala državotvornost i nezavisnost, postaje centralna meta političke demonizacije – ne samo kao partija, već i kao nosilac jednog vrijednosnog i civilizacijskog pravca.
Politički progon u ovom periodu poprima i izraženu socijalno-psihološku dimenziju. U brojnim institucijama, naročito u sektorima bezbjednosti, obrazovanja i kulture, sprovode se smjene koje se često pravdaju „neusklađenošću sa novim vrijednostima“, dok su stvarni razlozi političke i identitetske prirode. Mnogi profesionalci gube pozicije ne zbog stručnih propusta, već zbog „nepoželjne“ političke ili nacionalne orijentacije. Time se lojalnost stavlja iznad kompetencije, a strah i nesigurnost među zaposlenima postaju svakodnevica.
Demokratska partija socijalista, najdugovječnija vladajuća partija u postsocijalističkoj Evropi, danas se suočava s najintenzivnijim napadima na svoj kredibilitet. Iako su izbori 2020. formalno označili kraj njene dominacije, politički sukob nije prestao. Naprotiv, prerastao je u pokušaj potpunog delegitimizovanja uloge DPS-a u savremenoj crnogorskoj istoriji.
Revizionizam i reinterpretacija istorije
Tokom posljednjih pet godina sve su izraženiji pokušaji relativizacije i reinterpretacije istorijskih činjenica. U javnosti se pojavljuju inicijative koje nastoje rehabilitovati kolaboracionističke pokrete iz Drugog svjetskog rata, prikazujući ih kao „žrtve komunističke represije“. Takvi narativi nisu izolovani slučajevi – često dolaze iz političkih i vjerskih krugova koji teže promjeni istorijske percepcije Crne Gore i njenog antifašističkog nasljeđa.
Revizionizam se manifestuje i kroz simbolične postupke: uklanjanje ili zanemarivanje spomenika narodnim herojima, promjene imena ulica, te umanjenje značaja ključnih državnih praznika poput 13. jula i 21. maja. Ovi procesi, svjesno ili ne, potkopavaju istorijsku vertikalu na kojoj počiva crnogorski identitet i slabe vezu između savremene države i njenog antifašističkog temelja.
Klerikalizacija društva
Rastući uticaj crkvenih struktura sve je vidljiviji u gotovo svim segmentima društva – od politike i obrazovanja do medija i kulture. U školskim programima sve češće dominiraju elementi vjerskog moralizma nauštrb građanskog obrazovanja, dok medijski sadržaji daju prednost religijsko-nacionalnim temama nad univerzalnim vrijednostima demokratije i pluralizma. Takav trend dovodi do postupnog potiskivanja sekularnog karaktera države, koji je jasno definisan Ustavom Crne Gore, i jača osjećaj kolektivne pripadnosti vjerskim zajednicama umjesto građanskom identitetu.
Teška ekonomska situacija
Ekonomski pokazatelji dodatno komplikuju društvenu sliku Crne Gore. Inflacija, rast troškova života, pad investicija i kontinuirano iseljavanje mladih stvaraju atmosferu nesigurnosti i zastoja. Prema procjenama međunarodnih finansijskih institucija, Crna Gora se posljednjih godina suočava s jednim od najnižih nivoa investicione aktivnosti i najvišim javnim dugom u regionu.
Do 2020. godine, Crna Gora je bila jedina država bivše Jugoslavije s pozitivnim prirodnim priraštajem. Danas, taj trend je prekinut. Natalitet stagnira, dok broj mladih koji odlaze u potrazi za stabilnijom ekonomskom perspektivom stalno raste. Glavni uzroci su kombinacija političke nestabilnosti, ekonomske neizvjesnosti i gubitka povjerenja u institucije – što zajedno čini izazov koji prevazilazi puk problem ekonomije i prerasta u pitanje društvene održivosti.
Borba sekularizma i klerikalizma
Današnja Crna Gora ne vodi samo političko nadmetanje između stranaka, već duboku ideološku borbu između dva suprotstavljena koncepta društva. S jedne strane stoji građanski, sekularni i antifašistički model, koji je predstavljao temelj obnovljene nezavisnosti 2006. godine, a s druge etno–vjerski i klerikalni pristup, praćen istorijskim revizionizmom i težnjom ka povratku u okvire prošlosti, pod snažnim uticajem regionalnih političkih centara moći.
Politički progon, revizionizam i klerikalizacija ne mogu se posmatrati samo kao izolovani politički fenomeni – oni su odraz dublje društvene krize. Crna Gora je kroz svoju istoriju opstajala zahvaljujući sposobnosti da ujedini različitosti i da uvijek bira slobodu umjesto potčinjenosti. Upravo zato je danas važnije nego ikada obnoviti povjerenje u institucije, ojačati sekularni karakter države i reafirmisati antifašističke vrijednosti kao ključne temelje nacionalnog identiteta.
Borba za očuvanje građanskog i evropskog karaktera Crne Gore ne predstavlja borbu jedne partije ili političke grupacije, već zajednički napor za očuvanje suštine njene državnosti i društvenog napretka.