„Sve je počelo na jednoj njivi, a danas imamo pravi grad“, kaže s ponosom Divna Atlagić, ravnateljica Osnovne škole ‘Branko Radičević’ u Busijama.
Dodaje kako je upravo upornost i zajedništvo stanovnika bila snaga koja je omogućila da se naselje razvije i postane mjesto dostojno života.
„Zahvalni smo Bogu i našem narodu koji nikada nije odustajao, ni kad je bilo najteže“, istaknula je Atlagić.
Busije – priča o opstanku i novom početku
Busije su danas simbol izdržljivosti i zajedništva. Najveće izbjegličko naselje Srba iz Hrvatske u Srbiji osnovano je 1997. godine, na tlu koje je tada bilo močvarno, pusto i bez infrastrukture. Tu su, nakon „Oluje“, utočište pronašli oni koji su izgubili domove, ali nisu izgubili volju da iznova grade život.
„Snaći se ili nestati – to je bila jedina opcija“, prisjeća se Mirko Vujanić, bivši profesor iz Obrovca. „Niko od nas nije bio spreman da postane izbjeglica. Bili smo doslovno bačeni u nepoznato i morali smo učiti kako preživjeti. Radio sam sve što se moglo – na građevini, s gumom, kožom, obućom, limom, gipsom… Samo grobar nisam bio. Da sam čekao posao, ne bih ga dočekao. Morao si ići gdje ima rada, jer druge opcije nije bilo. Danas radim kao noćni čuvar.“
U prvim godinama u Busijama nije bilo ničega – ni struje, ni vode, ni asfalta, ni prodavnica, ni škole, ni crkve. Nakon svake kiše, ulice su se pretvarale u more blata, a ljudi su plastičnim kesama omatali obuću kako bi mogli izaći iz kuće. U to vrijeme izbjeglice su živjele po principu: „Danas preživjeti današnji dan, sutra – vidjećemo.“
Uprkos svemu, život se polako vraćao. Na mjestu gdje nekoć nije bilo ni pasa ni ptica, danas su uređene ulice, domovi i škola. Ljudi koji su ovdje stigli bez ičega, stvorili su zajednicu koja stoji na svojim nogama.
Kako danas kaže Divna Atlagić, direktorica Osnovne škole „Branko Radičević“ u Busijama i nekadašnja izbjeglica iz Dalmacije:
„Svi smo krenuli s jedne njive i izgradili smo grad. Hvala Bogu i našem narodu koji nije odustao.“
Škola kao srce zajednice
Divna Atlagić, dugogodišnja prosvjetna radnica, danas je direktorica Osnovne škole „Branko Radičević“ u Busijama, moderne ustanove koja je izgrađena prije pet godina i postala ponos ovog naselja.
Tijekom posjete školi, dočekala nas je atmosfera puna života – uredni i svijetli hodnici, prostrane učionice, vesela djeca i učitelji koji rade u dobrim uvjetima. Ovdje se jasno vidi koliko obrazovanje znači zajednici koja je iz pepela stvarala novi početak.
„Škola je duša tijela jedne zajednice“, kaže paroh Crkve svetih Kirila i Metodija u Busijama, otac Dragan Zorica, naglašavajući da se snaga ovog mjesta ogleda u brizi za najmlađe.
Busije su danas poznate po pozitivnom prirodnom prirastu i predstavljaju naselje s najvećim brojem novorođene djece na području općine Zemun. Ovdje se vjeruje da je odgoj djece temelj opstanka, a kako kaže paroh Zorica:
„Kad dođe vrijeme da se polaže račun pred Bogom, pitanje neće biti koliko si puta bio u crkvi, već kako si odgajao svoju djecu.“
Busije – mjesto gdje život pobjeđuje
Busije su danas poznate po najvećem prirodnom prirastu stanovništva u općini Zemun. Dok se u većini naselja broj novorođenih smanjuje, ovdje je situacija suprotna – porodice s troje i više djece uobičajena su slika.
„Ovdje nije čudo kad porodica ima troje djece, nego kad ima samo jedno“, kaže paroh Dragan Zorica, rodom iz Benkovca.
Uz osmijeh dodaje: „Jedan čovjek iz našeg mjesta ima šestoro sinova, a ja sam, evo, otac petoro djece.“
Ovaj optimizam i porodična snaga, smatra Zorica, najveća su vrijednost Busija – mjesta koje je niklo iz ničega, ali živi punim plućima.
Busije – naselje koje je izraslo iz ničega, a danas diše punim plućima
U Busijama, najvećem izbjegličkom naselju Srba iz Hrvatske u Srbiji, život je postao sinonim za upornost, solidarnost i vjeru. Nastale na praznom, blatnjavom zemljištu pokraj Zemuna 1997. godine, Busije su se iz ničega pretvorile u mjesto koje danas ima školu, crkvu, kulturno-umjetničko društvo i – najviše djece u cijeloj općini.
Mjesto gdje djeca donose smisao
U Busijama se, kažu, više nitko ne iznenađuje kad obitelj ima troje djece – neobično je samo ako ima jedno.
„Jedan čovjek ovdje ima šest sinova, a ja sam otac petoro djece“, kroz smijeh priča paroh Dragan Zorica, rodom iz Benkovca.
Njegove riječi ne ostaju samo na brojkama – dovoljno je posjetiti crkveno dvorište Crkve svetih Kirila i Metodija, gdje svakodnevno odzvanja dječja graja. Budući da osnovna škola još nema svoje igralište, crkva je ustupila dvorište djeci da se igraju i provode slobodno vrijeme.
U Busijama, pomagati jedni drugima nije iznimka nego način života. Pomoć u nevolji i zajedništvo dio su svakodnevne komunikacije – nepisano pravilo koje povezuje sve stanovnike.
Škola – središte života i nade
Tijekom dana, ulice Busija gotovo su puste. Stanovnici rade po cijeli dan, a tek se navečer vraćaju svojim kućama. Zbog toga u Osnovnoj školi „Branko Radičević“ postoji produženi boravak – sigurno mjesto gdje se djeca mogu igrati i raditi zadaće dok roditelji ne dođu s posla.
Škola, koja je otvorena prije pet godina, odiše toplinom i energijom: svijetli hodnici, uredne učionice i nasmijana djeca stvaraju sliku napretka i nade.
„Brinemo se o našim kulturnim korijenima“, kaže ravnateljica Divna Atlagić, nekadašnja izbjeglica iz Dalmacije. „Čuvamo jezik i običaje krajeva iz kojih smo došli, i sva naša djeca znaju odakle potječu njihovi roditelji.“
U tome im pomaže i Kulturno-umjetničko društvo „Ćirilo i Metodije“, koje njeguje folklor, glumu i pjesmu. Njihovi nastupi česti su u drugim naseljima u kojima žive Srbi iz Hrvatske, a svake godine u Busijama se održava veliko okupljanje 24. svibnja, kada se obilježava hramovna slava Svetih slovenskih apostola Ćirila i Metodija.
Crkva – duhovno i društveno središte
Busije su izgrađene na 1.300 parcela koje su otkupili doseljenici, ali njihovo duhovno središte uvijek je bila Crkva svetih Kirila i Metodija. Gradnja je započela 2003. godine, prema projektu arhitekta Slavka Lukića, a završena 2008. zahvaljujući dobrovoljnim prilozima stanovnika.
Prije toga, liturgije su se deset godina služile u privatnoj kući, koju je donirao jedan mještanin.
Crkva je danas jednako lijepa izvana koliko i topla iznutra – mjesto gdje ljudi pronalaze utjehu, zajedništvo i mir. U prvim godinama, ambulanta i vrtić nalazili su se upravo u parohijskom domu, jer drugog javnog prostora tada nije bilo. Danas se u njemu održavaju kulturne večeri, predavanja, predstave i duhovni razgovori.
Nedavno su u Busijama gostovali i glumci iz dijaspore – Dejan Stojaković s monodramom „Slušaj kako govorim – Sava Mrkalj“ te Maja Kolundžija Zoroe s predstavom „Iskra“ o majci Nikole Tesle. Česti gosti su i monasi sa Svete gore, koji u ovo mjesto donose mir i duhovnu snagu.
U Busijama, kultura i vjera nisu dekor – one su način života i znak da je ovdje čovjek pronašao i dom i smisao.
Busije – između neba i zemlje
„Možda nismo posebno načitani, ali svi volimo gledati zalazak sunca iza tornja naše crkve“, kažu mještani Busija. U tim riječima ima jednostavne, ali duboke mudrosti – one iste kojom su ljudi bez doma i sigurnosti uspjeli stvoriti mjesto koje diše životom.
Mnogi stanovnici Busija nisu imali priliku završiti fakultete, ne zato što nisu htjeli, već zato što život nije ostavio prostora za to.
„I staro i mlado moralo je raditi da bi porodice preživjele“, kaže paroh Dragan Zorica. „Nevolja je ljude naučila snalažljivosti, izdržljivosti i brzom razmišljanju. Iako rijetko tko ima visoko obrazovanje, svatko od njih razmišlja mudro i jasno.“
Danas mnogi od tih ljudi imaju uspješne zanatske radionice i male tvrtke. Neki se bave preciznom mehanikom, vodoinstalacijama, građevinom, projektiranjem, dok drugi rade u transportu i popravcima kamiona, jer Busije su i važno tranzitno mjesto prema Beogradu i dalje.
Život se, dakle, nastavio – u novoj postojbini, s pogledom okrenutim prema starom kraju. Na ulazu u naselje stoji spomenik s natpisom:
„Ovdje živi sjećanje na one koji nisu stigli u koloni.“
Između sjećanja i nade
„Naše rane teško zarastaju“, kaže otac Dragan. „Ali ako sve to promatramo samo kao gubitak, ostat ćemo vječni gubitnici. Ako pak u toj tragediji vidimo nešto pročišćujuće, nešto što nas vodi ka višem smislu – tada se vrijedi boriti.“
Njegove riječi odzvanjaju crkvom punom vjernika svake nedjelje.
„Crkva nije puna iz navike, nego iz potrebe“, objašnjava. „Ljudi dolaze da pročiste ono teško što im je život donio.“
Paroh Zorica često se pita – što znači krst koji svatko od nas nosi? Je li zaslužen, ili je samo posljedica vremena i ljudske slabosti?
„Zašto smo, nakon stoljeća života na zemlji naših predaka, završili ovdje? Možda zato što nismo znali cijeniti ono što smo imali, ili jer nismo razumjeli okolnosti koje su nas okruživale. Možda smo jednostavno bili naivni.“
No, umjesto da se prepuste ogorčenosti, ljudi Busija izabrali su život.
„Najbolja osveta onima koji su nam nanijeli zlo jest da ostanemo živi i stvaramo nove živote.“
Otac Dragan podsjeća na ljude koji su 1941. izgubili svu djecu, pa su odlučili „osvetiti se“ tako što su rađali novu. „Neki od te djece i danas žive – ja ih poznajem.“
Snaga običnog života
U Busijama žive ljudi koji su izgubili domove, obitelji, sigurnost, ali nisu izgubili vjeru da će sve biti dobro.
„To je borba između postojanja i ništavila, borba koja se ovdje vodi svaki dan“, kaže otac Dragan.
Jer, kako je jednom netko mudro rekao:
„Možda život ne vrijedi mnogo, ali ništa ne vrijedi kao ovaj život.“
Svjetlo koje ne gasne
Neki stari običaji s vremenom nestaju, neki ljudi odlaze, a poneke rane ostaju nezaliječene. Ipak, Busije opstaju – držeći se, kako bi rekli njihovi mještani, za rukav koji visi s neba.
Ta nevidljiva, tiha snaga koja zrači iz ljudi ovog mjesta tjera zajednicu da ide dalje. Netko vodi kulturno-umjetničko društvo, netko lokalni nogometni klub, netko brine o stadima ovaca, a netko je paroh koji okuplja narod oko crkve.
Svi oni dijele istu misiju – raditi za druge, za svoju djecu, roditelje i susjede.
U Busijama, čini se, postoji neka nevidljiva sila koja ljudima šapuće da se raduju onome što imaju, da budu zahvalni što njihova zajednica i dalje diše, raste i traje.
Dok se jesensko sunce polako spušta iza zvonika Crkve svetih Ćirila i Metodija, po tom naselju razlijeva se topla svjetlost – svjetlost upornosti, ljubavi i vjere u život.